Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Sveti Juraj na Bregu

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.

Lijepo je vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama spremnu pomoći

Nedavno su našu zemlju pogodili potresi, a mnogi od nas prvi put su se susreli s ovom prirodnom katastrofom. Kako se naučiti nositi s posljedicama potresa provjerila je za vas Novinarska grupa.
Naša školska psihologinja, Irena Šestak, dala nam je odgovore na pitanja vezana uz potres te kako se smiriti nakon njega. Također smo saznali da i ona sama volontira u Petrinji. Kako je to? Kako su ljudi tamo? Saznajte čitajući kratak intervju.

Što prvo moramo napraviti kad osjetimo potres?

Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Što raditi nakon potresa i kako se smiriti?

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Kakve posljedice ostavlja potres na dijete? Mnogi su sada prvi put u životu uopće doživjeli potres.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Volontirate u potresom pogođenoj Petrinji.  Kako ste se odlučili za to? Koliko često tamo odlazite i kako dugo ostajete? Kako izgleda vaš „radni dan”?

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Kako nakon potresa, koji je mnogim ljudima nanio veliku štetu i u psihološkom smislu, mogu ostati utješeni i smireni? Hoće li se što oko toga poduzeti? Hoće li neki psiholozi doći volontirati?

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.