U proučavanju školstva u Svetom Jurju na Bregu došli smo do zapisa od prije točno sto godina vezanih uz školu u Zasadbregu. Dojam je da se podudaramo u jako puno stvari, iako je vremenska razlika od jednog stoljeća, samo su drugi nazivi i drugi ljudi u pitanju.
“Quantum potes, tantum audi!” (Koliko možeš, toliko učini!)
To bi trebala biti lozinka za sve učitelje, osobito učitelje koji služe na ovoj školi ili uopće na bilo kojoj školi u Međimurju – jer zaista treba nastojati da se već jednom narod u Međimurju pokrene naprijed. Narod je u Međimurju na žalost na dosta niskom stupnju kulture, obazirajući se na to da je on okružen kulturnijim pokrajinama i državama. Glavna je krivnja u tome, što je već poznato, da su nekadanji gospodari njegovi kao Madžari, a i Austrijanci, radili ponajviše na tome da Medjimurca što više skuče pod svoju vlast.
Da to čim lakše mogu provesti sustezali su Medjimurcu ono što je najpotrebnije, a to je prosvjeta i oduzimali mu jako ono što je u svakom narodu najmilije, a to je jezik, znajući dobro da će ga tako najlakše upokoriti. Iako to Madžarima nije pošlo sasvim za rukom ipak su oni to za sebe prilično uspjeli, a nama uvelike naškodili. U prvom redu naškodili su nam u tome što su uvadjajući prisilno u škole madžarski jezik ugušivali u narodu ljubav i potrebu za školom, dakle za prosvjećivanjem i u njemu otvarali, neću reći mržnju, već neko nepovjerenje prema školi, a potom i prema učiteljima. Posljedice te madžarske politike opažaju se i danas.
Osobito se opaža to u mjestima u kojima nema potrebnih škola, odnosno gdje ih do sada nije bilo. U takvim mjestima kao nažalost gotovo u cijelom Medjimurju ne uživa među narodom ni škola ni učitelji onaj autoritet koji im pripada. Ne samo škola i učitelji, već i liječnici nemaju onog autoriteta među narodom koji bi morali imati. Više vjeruje Medjimurac jednoj babi nego liječniku. Liječniku vode bolesnika tek onda kada mu je već duša na jeziku. Naravno da u takovom slučaju ne mogu liječnici mnogo pomoći.
Sada ću da opišem prilike pod kojima sam ja počeo to moje prvo službavanje na toj školi i dojam koji sam stekao. Položivši učiteljski ispit zrelosti u Karlovcu tražio sam odmah namještenje. Poslavši molbu na odjeljenje ministarstva za prosvjetu i vjeru u Zagrebu čekao sam na skoro imenovanje. Na skoro imenovanje velim zato što sam ga kao muško, učiteljska sila zaista brzo i nadao, obazirajući se na uvjeravanja starih učitelja da muških učiteljskih sila ima uvijek premalo. Nakon dva i pol mjeseca bude mi molba vraćena da treba poslati novu molbu (naravno, nanovo po 25 Din. biljegom jer su na staroj biljezi bili poništeni) i tražiti namještenje na temelju raspisanog natječaja. Učinio sam i to i nadalje čekao.
Prođe jedan i opet dva mjeseca i od mog rješenja ništa. Već nekoje moje kolegice mogu da se potpisuju učiteljica jer su već bile namještene, a ja kao „muška“ učiteljska moram da još čekam. Interesiralo me je ipak da kako to da su neke moje kolegice već namještene pa sam ih pitao. „Jedna mi veli idi tom i tom referentu pa mu kaži da si samostalni demokrata odmah ćeš dobiti namještenje. Druga idi tom i tom referentu pa mu kaži da si Radićevac odmah ćeš dobiti namještenje. Treća da idem tom i tom pa da kažem da sam radikal, četvrta da idem nekom referentu pa da kažem da sam Davidovićevac i peta već sam zaboravio kako se zove taj referent i koje je političke farbe.“
Uopće ti referenti su se u meni tako „zmešali“ kao što je i bila „zmešana“ tadanja politika. Naposljetku nisam znao je li taj i taj referenta Radićevac ili Pribičevićevac, Pašićevac ili Spahovac ili Bog bi ga znao što pa sam odlučio da neću ići niti jednome jer bi se mogao zabuniti nego da ću i nadalje prepustiti moje imenovanje na milost i nemilost tih politički spektralnih referenata u nadi da će se oni moguće sjetiti te me kao mušku silu ipak namjestiti.
Nakon još jednomjesečnog čekanja bude mi od jedne privatne osobe obećano da će mi ona pomoću rodbinskih veza pribaviti namještenje. I zbilja nekoliko dana prije Božića 1924. godine čitam u službenim „Narodnim novinama“ među imenovanim učiteljima „Vilim Derda u Zasadbreg“. Zadovoljan sam bio, glavno da me već jednom imenovaše. Ali eno jedne male zapreke.
Nisam dulje vremena mogao doznati gdje se nalazi taj Zasadbreg. Prevrćemo mjestopise, zemljovide, pitam jednog, pitam drugog, nitko ne zna. Dok nekako slučajno doznam od nekog franjevca da je Zasadbreg u Gornjem Međimurju. Poslije sam čuo da je škola u Zasadbregu jednorazredna i novoosnovana. Premda sam znao da ću kao novajlija u učiteljskom zvanju imati poteškoća na novoosnovanoj školi, ipak sam se tješio time što ću imati sve novo.
Jer ja sam si umišljao da ako je narod nastojao da u svojem mjestu podigne školu da je onda i nastojao da ta škola bude zaista kao škola opskrbljena sa svim potrebnim stvarima koje ona u današnje vrijeme zahtijeva te da će narod biti po tome i susretljiv prema svom „prvom učitelju“ (koji sam na žalost ja bio). Već na putu u Medjmurje propale su moje nade.
U vlaku sam naime čuo da je sve obratno u toj mojoj budućoj školi nego što sam si ja to prije umišljao, tj. da škola nije podignuta na inicijativu samog narod, već da je narod i bio protiv nje, nego da je oblast, budući da je bilo potrebno s obzirom na velik broj djece sama podigla odnosno osnovala tu školu. Nadalje sam čuo da je škola smještena u privatnoj kući, dakle opet obratno nego što sam si ja to prije umišljao. Tako sam već i malo nezadovoljan došao u Čakovec. Dne 2. januara 1925. položio sam kod tamošnjeg poglavarstva prisegu i odmah se uputio u odsada mi nadležnu općinu Sv. Juraj n/B. Od tamošnjeg učitelja ili kako ga župljani zovu „školnik“ bio sam lijepo primljen i on me je detaljnije uputio u tu moju buduću dužnost.
Nekoliko dana proboravio sam kod vrlo interesantnog, karakteristično „konzervativnog“, ali opet dobroćudnog „jalebanuša“ (?). U nedjelju 4. januara došao sam u pisarnu općine gdje se sakupilo dosta seljaka. Debatiralo se naravno o mom dolasku i protestiralo protiv toga što je vlast na svoju ruku podigla školu u Zasadbregu jer da njima ta škola ne treba. Tu se već jako ispoljila ona mala mržnja odnosno nepovjerenje seljaka prema školi kao što sam već to naprijed spomenuo za Medjimurca. I gotovo je kod tih seljaka to nepovjerenje prema školi i prešlo u mržnju.
Općinarima, specijalno onima kojih su djeca pripadala školskoj općini sada osnovane i otvorene škole u Zasadbregu nikako nije bilo pravo što je vlast tu školu podigla jer su znali da neće moći odsada svoju djecu toliko kod kuće „micati“ budući će ih morati sada 10 mjeseci slati u školu, a ne kao do sada (dok su još išli u privatne škole ili nikako), samo u zimi i to od 1. novembra pa do polovice aprila.
Nezadovoljni počeli su govoriti, dapače i vikati da je vlada prema njima načinila teror što je protiv njihove volje i „potreba“ podigla tu školu i grozili se da oni neće slati svoju djecu u tu školu, da oni neće hraniti „naučitelja“ i šta ja sve znam.
Kušao sam da im dokažem kako je škola korisna, na to kako su oni time mnogo dobili, što imadu školu, da, ali sve badava. Odgovorili su mi: „Kaj nam treba škola i naučitelj, gdo bu tu porciju plačal za njihi još kcai naučitela hranil, naša deca ne buju nikši fiškalijuši i kapelamiši, glavno da se zna potpisat, se i mi nismo nikšu školu hodili pak sejeno znamo jest, pit i spavat.“ Kako sam uvidio da su oni slabo, gotovo nikako verzirani u te stvari nisam im više dokazivao misleći već ćete vi poslije…
*********
Ovdje prestaje zapis učitelja kojeg imamo, nadamo se da ćemo kroz neko vrijeme doći do kompletnog materijala jer očito učitelju nije bilo ni malo lako doći u Zasadbreg, a izrazito je zanimljivo kako se i nakon sto godina preklapamo u mnogim pitanjima, diskusijama i problemima.
U nastavku još dodajemo neke dijelove iz knjige Franke Bauk: “Povijest školstva u Međimurju” u dijelovima u kojima spominje školu u Zasadbregu:
– u školskoj godini 1921./1922. u Lopatincu je od 345 obveznika bila 238 polaznika, a 86 je bilo onih koji su redovito polazili nastavu, odnosno 25 % samo redovitih polaznika, kako bi se promijenili uvjeti rada u jesen 1923. godine osnovana je posebna školska općina za obveznike s područja Zasadbrega, Knezovca i Malog Mihaljevca
– 1929./1930. godine škola u Zasadbregu primala je djecu iz tog mjesta te Malog Mihaljevca i Knezovca
– koliko je bilo siromaštvo pokazuje podatak da u školskoj godini 1932./1933. škola u Zasadbregu koristi zemljopisne karte Austro-Ugarske monarhije što im školski nadzornik izričito zabranjuje, a u knjižnici je bilo manje od 20 knjiga, stanje se popravilo te se navodi da 1936./1937. škola ima 120 knjiga
– školski odbor u Zasadbregu u 1937. godini odlučuje uzeti u zakup privatnu zgradu u kojoj je već ranijih godina bila škola kako bi se nastava održavala u jednoj zgradi, a uz banovinsku pomoć unajmljena zgrada je adaptirana za potrebe škole krajem 1938. godine
– u školskoj godini 1938./1939. u Zasadbregu je 210 polaznika raspoređenih u 4 odjeljenja u kojima radi dvoje nastavnika
– 1956. Narodna šestogodišnja škola Zasadbreg obuhvaća učenika iz Zasadbrega te učenike 5. i 6. razreda iz Malog Mihaljevca i Knezovca
– 1959. godine uveden je samodoprinos za dovršenje škole u Zasadbregu, a kasnije je za proširenje školskog prostora odobrena zamjena nekretnina općenarodne imovine s privatnim posjedom čime je na trajno korištenje školi dano 166 čhv zemljišta kod škole
– 1962. godine ukinuta je centralna škola u Zasadbregu i ona postaje područna škola osnovnoj školi u Pleškovcu
Željko Kraljić
