Kada osjetimo potres, prvo što moramo učiniti je potražiti neki sigurni zaklon. Ako smo u blizini izlaza, odmah otići van na čistinu, a ako nismo, npr. ako smo u školi, skloniti se ispod klupe, dalje od prozora (stakla), stati ispod štoka, usmjeriti se na disanje i pokušati ne previše paničariti.

Kada potres prođe, jer uvijek prođe već nakon nekoliko sekundi, važno je provjeriti gdje su naši najdraži (roditelji, braća, sestre, ostala bliža rodbina i prijatelji), kako bismo bili sigurni da su dobro. To će nas najviše primiriti. Ponekad je djeci (a i odraslima) potreban zagrljaj i riječi umirenja kako bi se osjećali  bolje.

Potres je nepredvidiv i izvan naše kontrole je pa je zbog toga teže nositi se tim jer ne znamo kada će se zemlja opet zatresti . Ono što je najvažnije je prije svega djeci na njima razumljiv način objasniti što potres je (u prilogu donosim  jako dobre bojanke i pojašnjenje što je potres i zašto nastaje) te što činiti kada osjete podrhtavanje tla. Naravno da se djeca (a i odrasli) boje i to je sasvim normalna reakcija u nenormalnim okolnostima.

Uključila sam se u volontiranje kad sam čula za potres u Sisku- Petrinji- Glini te kada se pokrenula jedna grupa psihologa i socijalnih pedagoga pod nazivom Inicijativa za psihosocijalnu podršku i pomoć (putem Facebooka) te sam im se javila da sam spremna ići vikendima na teren i uključiti se u online edukacije s prof. Pregrad. Do sada sam bila 6 puta, u planu je svakako biti na terenu do kraja 3. mjeseca, a moguće i duže. Volontiram još od srednje škole,  tako da je to i moj poziv, a posebno kada je to i dio moje struke. Kada dođemo u Petrinju (najčešće smo u timu po troje, pretežno psihologa ili soc. pedagoga), javljamo se u vojarnu gdje od Crvenog križa dobijemo popis ljudi koji su tražili psihosocijalnu podršku. Tada (ako imamo njihov  kontakt broj) nazovemo i najavimo svoj dolazak, a ako nemamo kontakt broj, odemo na tu adresu. S njima porazgovaramo, saslušamo ih, umirimo, ohrabrimo i damo im do znanja da nisu sami, da  ne možemo ni pojmiti kako im je, ali da smo tu da suosjećamo s njima i budemo podrška, a to je i ono što im  najviše treba (nakon što su na sigurnom i zadovoljene su im osnovne potrebe). Ukoliko imaju neke potrebe (hrana, voda, odjeća i sl. ), to upisujemo u mobilnu aplikaciju te ekipa Crvenog križa koja je za to zadužena,  u najkraćem mogućem roku ljudima dostavi potrebno). Na terenu ostajemo od jutra pa do mraka (oko 7 sati  krećem iz Čakovca, a vraćam se oko 19, 20 sati u Čakovec, ovisno o okolnostima i potrebama na terenu).

Ono što je važno je da ljudi s vremenom svakako budu bolje, smireniji su, iako tlo i dalje podrhtava i nije ugodno. Vjerujem da se već mnogo toga pokrenulo i još će se mnogo toga i učiniti po pitanju smještaja ljudi na sigurno, što je najvažnije, kao i da će se krenuti na proljeće s obnovom kuća pa će pogođeni potresom biti opet bolje. Isto tako, u ovoj fazi je jako važno da se i oni sami osjećaju korisnima, pa ih upućujemo da jedni drugima pomažu (da provjere susjede kako su, da pomognu jedni drugima u manjim dnevnim obavezama - npr. oko toga da nahrane životinje, odu u skladište CK po hranu i potrebno, ili u trgovinu, kod liječnika, na bankomat i sl.), kako ne bi upali u začarani krug naučene bespomoćnosti, ali još važnije je da vode računa o sebi i svojim potrebama, tako da ih moramo često podsjetiti da pojedu nešto, da piju dovoljno tekućine, da se kreću (barem da  prošeću) i sl., a to je jako važno kako bi si i psihički osjećali bolje. Jako je važno da smo tu jedni za druge, u smislu podrške i zato je lijepo vidjeti cijelu Hrvatsku na nogama, spremnu pomoći, i to ne u smislu da su ljudi tamo sada bespomoćni pa smo mi, eto, došli pomoći, već da znaju da smo im podrška i da im ukažemo na sve jake strane koje imaju i kroz što su već prošli i kako će se s vremenom sve ''posložiti'' na najbolji mogući način.