Od prvih naznaka prijetnje širenja koronavirusa, u našoj su se zemlji propisivale i provodile mjere za njegovo suzbijanje. Obzirom da još uvijek ne postoji ciljani lijek, kao ni cjepivo, osnovni način suzbijanja širenja ove infekcije su higijenske mjere, posebno pranje ruku te izbjegavanje socijalnih kontakata. Provedbom epidemioloških mjera jedan je dio našeg stanovništva nakon povratka iz područja označenih žarištima zaraze, ili nakon kontakta sa zaraženom osobom, „stavljen“ u mjeru samoizolacije s napomenom važnosti izbjegavanja svih socijalnih kontakata uživo. Ujedno, svima nama je preporučeno što manje se kretati i što manje izlaziti iz vlastitog doma. Svim ovim doista važnim i potrebnim mjerama zajedničko je da ograničavaju ljude u ostvarivanju načina komunikacije koje inače preporučujemo kao izuzetno važne za dobro fizičko, ali i psihičko zdravlje. Svjesni smo toga koliko nam znači nečiji zagrljaj, druženje, smijeh, igra ili ples. Naviknuti smo, kad nam je teško, nazvati dobrog prijatelja, otići s njim na kavu, opustiti se i prenijeti mu dio svojih strahova i problema. Pojedini su bili skloniji prakticirati neki oblik tjelesne aktivnosti, sami ili u društvu, a sada se i toga moramo na neko vrijeme odreći. Ipak, neke se aktivnosti mogu provoditi i u krugu svoje obitelji, u svom domu. Zajedničko obiteljsko druženje uz društvene igre, slušanje glazbe, gledanje filmova, pa i kuhanje ili pospremanje, također pomažu da vrijeme brže prođe i da nismo cijelo vrijeme okupirani lošim vijestima. Razgovor pomaže. Iznošenje svojih briga i strahova nekome kome smo značajni i tko nas „čuje“ i razumije, dovodi do olakšanja.